Senadin govor u Ujedinjenim narodima

Moje je ime Senada Halilčević.
Zbog obiteljskih problema većinu svog
djetinjstva provela sam u institucijama.

Tamo sam  završila  specijalnu osnovnu i srednju školu.
Nakon završenog školovanja vratila sam se u obitelj.
Nisam se mogla zaposliti, a obiteljska situacija je postajala sve teža.
Opet sam završila u instituciji.

Dok sam živjela u instituciji promatrala sam
kako žive ljudi u zajednici.
Često sam se pitala zašto ja ne mogu živjeti kao i oni?

Mladi ljudi u zajednici su se družili, izlazili,
odlazili u škole, na faks, na posao.
Ja to nisam mogla.

U instituciji nisam mogla odlučivati o svom životu.
Umjesto mene odlučivalo je osoblje.
Osoblje mi je obično govorilo
tebi je bolje nego njima.

Oni se moraju mučiti, a ti imaš sve skuhano,
oprano i ono najvažnije – imaš
krov nad glavom.
Ni o čemu ne moraš brinuti.
Živiš kao u hotelu.

Ja sam željela živjeti kao i svi drugi ljudi.

Počela sam se raspitivati o mogućnosti izlaska iz institucije.
Nakon nekog vremena saznala sam da u Zagrebu
postoji Udruga za promicanje inkluzije koja pruža
podršku osobama s intelektualnim teškoćama
za život u zajednici.

Uz pomoć svog socijalnog radnika uspjela sam ih
kontaktirati i dogovoriti sastanak.
Na prvom sastanku s Udrugom
odmah sam znala da tako želim živjeti.

Već tri i pol godine živim u zajednici.
Živim sama.
Imam mali stan i posao koji jako volim.

Kad sam  počela živjeti u zajednici bilo mi  je teško.
Morala sam naučiti mnoge nove stvari.
Zato sam uvijek na raspolaganju imala podršku.

U početku mi je trebalo više podrške.
Sad imam minimalnu podršku za
obavljanje kućanskih poslova.
Podršku  mi pružaju asistent i zastupnik.
O tome koliko mi podrške treba odlučujem sama.

Živim kao i svi drugi ljudi.
Život mi se promijenio.

Osjećam se korisno jer po prvi puta
pridonosim zajednici u kojoj živim i radim.

Radim kao samozastupnica u Udruzi za samozastupanje u Zagrebu.
Zajedno sa drugim samozastupnicima iz Hrvatske i Inclusion Europe
zalažem se da sve osobe s intelektualnim teškoćama
budu ravnopravni članovi društva.

Mnoge osobe s intelektualnim teškoćama
još uvijek žive u institucijama.
Tamo nemaju nikakvu mogućnost odlučivanja o svom životu.
Tamo se smatra da osoblje ili skrbnici
najbolje znaju što je čovjeku potrebno.
To nije istina.
Svaki čovjek treba imati mogućnost da odlučuje i utječe na svoj život.
Svaki čovjek treba sam odlučiti gdje će i s kime će živjeti.

O tome jasno govori UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.
Članak 19. govori da osobe s invaliditetom imaju pravo
živjeti u zajednici kao i svi ostali ljudi.
Imaju pravo dobiti podršku koja će im pomoći
da se uključe u život zajednice.
Samozastupnici se zalažu da se UN Konvencija i
posebno članak 19. počnu što prije primjenjivati.

Mnogo zemalja je ratificiralo Konvenciju
ali ona se još uvijek ne primjenjuje u potpunosti.
Svim zemljama treba poslati jasnu poruku
da odmah počnu provoditi Konvenciju.

Moj pravi život počeo je tek sa 30 godina.
Započeo je danom kad sam izašla iz institucije.

Sve osobe s intelektualnim teškoćama koje žive u institucijama
moraju konačno dobiti mogućnost da započnu živjeti svoj pravi život.