Što je samozastupanje?

Pokret samozastupanja je međunarodni pokret za ljudska prava koji vode osobe s invaliditetom. Radi se o ostvarivanju i unapređivanju prava ljudi koji su još uvijek potlačeni, zanemareni, podcijenjeni i izolirani zbog načina na koji ih društvo etiketira.

Pokret je započeo u Švedskoj 60-ih godina 20. stoljeća.
Tamo su osobe s intelektualnim teškoćama potaknute i pružana im je podrška u vođenju vlastitih kreativnih radionica. Nacionalne konferencije za članove ovih radionica održane su 1968. i 1970. a sudionici su artikulirali zahtjeve o tome kako žele da ih se prihvaća kao i sve druge ljude. Ideja se 1972. godine proširila na Veliku Britaniju i Kanadu, a 1973. godine grupa iz Oregona sudjelovala je na konferenciji u Kanadi koja je bila namijenjena ljudima s intelektualnim teškoćama. Ova grupa bila je nezadovoljna kanadskom konferencijom jer je smatrala da su njome dominirali profesionalci te se vratila kući i formirala vlastitu grupu za samozastupanje. Nazvali su se “People First” (“Ljudi prije svega”). Ime je odabrano kao odraz negodovanja članova da ih se naziva “retardiranima” i nastalo je iz uvjerenja da su njihove teškoće sekundarne u odnosu na njihovu osobnost.

Zbog brzog rasta pokreta teško je dobiti točan uvid u brojnost grupa u SAD-u, a mnoge od njih podržava lokalna zajednica u okviru najveće svjetske zajednice ljudi s intelektualnim teškoćama (The Arc). Postoji i mnogo nezavisnih grupa ili onih koje podupiru druge organizacije koje osiguravaju podršku članovima grupa.
Danas je pokret samozastupanja raširen po cijelom svijetu.

Samozastupanje za osobe s intelektualnim teškoćama znači da ove osobe, individualno ili u grupi, govore ili djeluju u svoje ime ili u ime drugih vezano uz teme koje se na njih odnose. U kontekstu pokreta za ljudska prava radi se o svojevrsnoj borbi ljudi kojom se direktno utječe na negativne stavove i praksu okoline. Zato pokret samozastupanja redefinira pristup invaliditetu gledajući ga u svjetlu jednakosti i ljudskih prava, a nikako kao rehabilitacijski proces. Ljudi uključeni u pokret samozastupanja jasno odbijaju da ih se naziva retardiranima, hendikepiranima, invalidima ili da ih se tretira kao djecu. Naglašavaju da samozastupanje predstavlja “prava”, a ne “zavisnost”- pravo na slobodno izražavanje, pravo na dostojanstvo, pravo donošenja odluka u vlastito i ime drugih ljudi s intelektualnim teškoćama.

Samozastupanje na razini grupe vjerojatno je najvažnija forma samozastupanja. Takve nezavisne grupe ljudi s intelektualnim teškoćama mogu zajednički djelovati u postizanju pravde putem međusobnog pomaganja pri uspostavljanju kontrole nad vlastitim životom i u borbi protiv diskriminacije. Putem samozastupanja ljudi stječu vještine donošenja odluka i izbora koji utječu na njihove živote i čine ih neovisnijima. Također to je informiranje o pravima i o obvezama koje dolaze s tim pravima. O samozastupanju ljudi uče pružajući si međusobnu podršku i pomažući jedni drugima u stjecanju sigurnosti pri javnom izražavanju vlastitih uvjerenja. Samozastupanje znači zagovaranje stavova samozastupnika na nekoj društvenoj razini, na primjer, prema drugim grupama, prema političarima i donositeljima odluka i općenito prema društvu i javnosti u kojoj žive.

Samozastupanje na individualnoj razini može se definirati na mnogo načina. Osoba ne treba biti član pokreta samozastupanja da bi se individualno samozastupala. Jedan način na koji se može gledati individualno samozastupanje je stjecanje kontrole nad okolnostima u vlastitom životu. Radi se o zastupanju vlastitih želja o tome kako želimo živjeti, kako želimo da se prema nama odnosi naša obitelj, zajednica i službe. Zastupanje je kontinuiran proces jer svaka pobjeda otvara nova pitanja s kojima se treba suočiti. Svi, bez obzira na to imaju li teškoća ili ne, jesu li muškarci ili žene, kojeg su rasnog ili etničkog porijekla mogu prakticirati individualno samozastupanje. Za mnoge ljude ova je praksa neprimjetna jer ju uzimaju zdravo za gotovo, no za ljude s intelektualnim teškoćama individualno samozastupanje ima vidljivije i veće značenje.

Zašto je individualno samozastupanje važno? Donedavno su svi, osim same osobe s intelektualnim teškoćama, bili uključeni u proces donošenja odluka, postavljanje životnih pravila ili društveni život te osobe. Od rođenja osobu se učilo da se pokorava i smatralo se da nema vlastiti glas niti sposobnosti da razmišlja u svoje ime ili da razumije pozadinu stvari. U individualnom samozastupanju, koliko god je ono ponegdje manjkavo, trenutni naglasak je na ispravljanju velike nepravde nanesene ljudima s intelektualnim teškoćama.

Pokret samozastupanja informira ljude s intelektualnim teškoćama, posebno članove pokreta, o njihovim pravima i obavezama koje imaju kao članovi društva. Članovi se uče razumijevanju i ispravljanju nepravde koja im je učinjena te uče pozitivne načine usmjeravanja svojih osjećaja krivnje i straha koji se javljaju kada ih se podčinjava.
Nadalje, vođe i članovi pokreta primjenjuju svoj utjecaj u širem društvu susrećući se s donositeljima odluka i pružateljima usluga od kojih traže promjene, educirajući zaposlenike i članove obitelji, svjedočeći na javnim događanjima i stručnim skupovima, pišući pisma, sudjelujući u raznim protestima, radeći u radnim komisijama i odborima te na brojne druge načine. Njihovo je djelovanje promijenilo sistem službi kao i obitelji stvarajući novu svijest o sposobnostima i pravima ljudi s intelektualnim teškoćama.
Na kraju, samozastupnici se priključuju borbi šireg civilnog društva i pokreta koji se bavi ljudskim pravima da bi uspostavili zakone koji ih štite i podržavaju.